PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Kada smo čuli kako SS zlikovci i četnici kolju i ubijaju narod, riješili smo da se sklonimo u pećinu u kanjonu rječice Lovnice – zapisao je Radivoje Kovačević i potresno svjedočenje Spasenija Mrkajić iz Udbine, majke petoro djece. – Dugo smo se krili u toj pećini. Jednog jutra oko Petrovdana čule su se puške i pred samim ulazom u našu pećinu pade divokoza, pogođena iz pušaka SS vojnika.
Ne prođe desetak minuta, kada stigoše SS vojnici i s njima četnici...
Nije se imalo kuda, morali smo izaći. Čim smo izašli četnici su počeli da nas tuku, a SS vojska nas, tog momenta, uzima u zaštitu. Govorili su: „Zarobite sebi, pa tucite!”
Povezali su nas jedno za drugo, otjerali na brdo Kurilo i zatvorili u prostor ograđen bodljikavom žicom. To im je bilo nešto kao logor. Bilo nas je oko 60, većinom žena i djece.
Tih dana padala je kiša i bilo je veoma hladno. Pet dana smo ležali u blatu i čekali četničkog komandanta Petra Jovičića iz Papraće. On je jedini bio ovlašćen da sa SS zlikovcima odlučuje o našoj sudbini. Mnogi smo poznavali Petra i nadali se da će nas spasiti. Grdno smo se prevarili.
– Pomaže Bog, partizani! – reče Jovičić kada uđe među nas. – Svi su ovi iz partizanskog mjesta i sve ih treba strijeljati – prekrati i ode u komandu SS vojske.
Ne prođe dugo vremena među nas, kao bijesni psi, upadoše i SS i četnički zlikovci. Počeše da nas ispituju i muče. Prvo izdvojiše 6 mladih žena i djevojaka iz Mićanovića, ne zna se koja je od koje ljepša i počeše da ih siluju pred nama. Po desetak vojnika stoji u koloni i gura se ko će prije doći na red... Nad Smiljanom Mićanović, koja je bila najljepša u cijelom kraju, izmijenilo se ne znam ni sama koliko vojnika. Poslije zločina ona je ležala u blatu, raskrečena i u nesvijesti. Onda su donijeli usijano željezo i na čelu joj napravili petokraku zvijezdu, a zatim je ubili. Tom prilikom su joj ubili i muža i 6 djece...
Poslije mučenja, počeše da određuju gdje će koju grupu pobiti. Mićanoviće otjeraše u vodenicu kod Lovničke crkve i tu ih žive spališe. Jednu grupu, u kojoj je bio i moj muž Božo, otjerali su na Čanića polje, gdje su ih pobili hrastovim koljem...
U nekoj bazi uhvatili su 4 bolničarke, mlade i lijepe djevojke. Dok su ih silovali cvilile su i kukale. Poslije toga odvukli su ih u potok i poubijali.
U jednom momentu Jovičić se obrati meni:
– Odakle si ti Božinice?
– Iz Trnove, Jevremova – odgovorih.
– Tebe i tvoju djecu ću ostavit, jer ste iz dobre familije. Sa tvojima sam dosta hljeba pojeo i pića popio, a muža ću ti ubiti, zato što je komunista. Molila sam ga i preklinjala da mi poštedi muža, ali nije htio ni da čuje...
Zatim mi je odista dao propusnicu da, sa još dvije žene i djecom, mogu ići za Vidakoviće. Kada smo krenule, sinčić mog djevera Komljena star svega 5 godina, objesi mi se o skut i poče da vrišti:
– Strina, ne daj me, hoće da me ubiju!
Petar ga je grubo odgurnuo od mene i u dječakovoj ručici ostade parče tkanine otrgnuto od moje suknje...
– Petre, molim te kao rođenig brata, kao Boga! Kada si mene i moju djecu pustio, nemoj mi uzimati ni to dijete, samo neka se sačuva Komljenovo potomstvo...
– Hoću Komljenovo sve živo da zatrem!, odbrusi zlikovac, dohvati pušku i ubi dijete pred nama...
Sjutra: I TURSKA
IM OKRENULA LEĐA
Uzaludna žrtva
Pećina je bila puna nejači, koja je stajala i drhtala u hladnoj vodi, bez hrane – opisuje Kovačević jednu stravičnu epizodu zločina u Šekovićim. Kako u nju prije toga niko nije zalazio, jer je imala uzak izlaz, četnici i SS zločinci su unutra bacili bombe da bi ljude u njoj pobili. Oni unutra su ćutali, samo je dijete Mileve Bećanović počelo da plače, pa je neko iz sabijene mase rekao:
– Udavi ga!
– Ja ga ne mogu udaviti, evo udavite ga vi! – odgovorila prestravljena majka...
Prošlo je izvjesno vrijeme, a dijete nikako da se umiri. Prišao je jedan čovjek, zadavio ga i bacio u vodu. Ubrzo je tu i majka poginula i zauvijek ostala u pećini, zajedno sa svojim čedom...